TYCHE

srijeda, 30.01.2008.

Sva cuda svijeta - dio V/1 - USA

Obzirom da devetog veljace ponovo putujem preko velike vode, evo prigode da se osvrnem na svoje dosadasnje izlete koje sam pravila u tom smjeru. U prvom dijelu cu pisati o samom putu, u drugom dijelu o onom sto sam vidjela u USA, sitne opaske vezane za svakodnevno zivljenje i obicaje sredine u kojoj sam se nasla.

picture 062

Za one blogere koji tamo zive i ostale svjetske putnike ovo stivo mozda nece biti tako zanimljivo, obzirom da stvari nakon nekog vremena postaju obicne i njima je svijet tamo bez nekog posebnog okusa, boje i mirisa - medutim kad covjek posjeti USA prvih par puta sve je drukcije i sve se gleda kroz neku sasvim drugu prizmu. To je ono sto zelim ovdje opisati - i pored toga sto je svijet postao globalno selo, internet prozor u susjedovo dvoriste preko pola zemaljske kugle, kulture se sve vise ispreplicu i vise ne postoji zemlja cuda - ja sam se ipak osjecala kao Alisa.

Putovala sam ja i prije, ali jedna je stvar putovati po Europi, a nesto sasvim drugo letjeti preko oceana - bar je meni tako bilo.

Inace, prve dvije godine bivanja s Gazdom se unatoc njegovom visekratnom i upornom navaljivanju nisam dala odvuci putovati u Teksas. Meni je za takav put ipak bilo jako puno i nemoguce izdvojiti lovu, on nije htio niti cuti da ja ista platim, a ja nisam htjela njemu dozvoliti da na mene trosi toliki novac, to je bilo previse.
On je naprotiv bio silno zeljan upoznati me s obitelji, mamom, bracom i sestrama. I dan danas zalim sto mu nisam upoznala mamu, s njom sam u vise navrata pricala samo telefonom, pozivala me je u posjet, izjavila da sam dobrodosla u njihov dom i umrla je par mjeseci prije nego li sam je uspjela osobno sresti. Rekla mi je da joj je drago sto sam s Gazdom i da sam "good for him"- ma sto to znacilo. Pristala sam tamo putovati tek kad smo se zapravo nesluzbeno i neobjavljeno ikome zarucili i to mi je sve skupa imalo neki smisao.

Picture 060

Nikad nisam zapravo rekla da kad putujemo, mi imamo poseban uvijek isti ritual - u autu su uvijek paketi vlaznih maramica za pranje ruku, uvijek smo se dobro opskrbili sendvicima napravljenim s maslacem, finom salamicom, malko majoneze, sira, listicem zelene salete, vrlo tanko narezanim svjezim crvenim paprikama, malo sitnih kiselih krastavcica i finim vrucim pecivima sa sezamom iz susjedne pekare koja radi 24 sata i vec u cetiri ujutro ima svjeza peciva. I sad se osmjehujem nostalgicno kad mislim na te velike urnebesno ukusne i kaloricne sarene sendvice zamotane u alu foliju da ostanu svjezi. Kad putujemo kopnom, ponesemo dovoljno mineralne i obicne flasirane vode. I mali hladnjak u autu. I dvije salice koje imaju svoje mjesto - dva udubljenja u sredini izmedu prednjih sjedala, po potrebi se prikljuce na punjac u autu pa u njima mozete skuhati Nesicu s Natreenom i mlijekom u prahu. I onda stanemo gdje nam se stane pa klopamo, popijemo kavicu i odrijemamo pol sata na odmoristu auto puta. Bez zurbe i panike.Kao sto je jednom prilikom rekla jedna od mojih necakinja kad je bila mala: " Na putu se dobro jede." S tim sto ja izbjegavam jesti po restoranima usput i piti kavu na takvim mjestima. Imam losa iskustva.
Kad letimo, svu tu hranu (naravno u manjem obimu) moramo utuci prije nego li se chekiramo, u torbi nosim samo vocne musli stangice. Kad putujemo kopnom - udri brigu na veselje, jos ponesemo i voce. I KEKSE. Kad se vracamo s puta, vracamo se na isti nacin i redovito par kila tezi...egh - ne mozes imati sve u zivotu, uglavnom smo disciplinirani i zeljni poneke hrane, moramo paziti - ali kad je godisnji mi smo sto se tice hrane UNLEASHED ...

Iako sam i prije putovanja u States letjela avionom, do tad nikad nisam vidjela onoliku ogromnu prekooceansku mrcinu poput Boeinga 777 kojim smo taj put krenuli iz Frankfurta. Mislim da je u jednom redu sjedenja deset sjedala 2+6+2, sad vise nisam sigurna. Moram priznati da je u letovima KLM-a hrana bila najbolja, uz obilje deserta na raspolaganju kojima vas kljukaju po zelji, Lufthansini letovi kojima smo najcesce isli -njemacka efikasnost, zdravi spartanski mrsavi obroci i ustaljen pristojan standard, ali kad smo letjeli americkim United Airlinesom i Deltom - nema stisnutih sjedala, imate mjesta, ispred svakog sjedala zaslon na kojem mozete gledati jedan od tri filma po izboru na pet jezika ili provjeriti na GPS-u gdje se zrakoplov trenutno nalazi na oznacenoj ruti putovanja.
Na Lufthansinim zrakoplovima se ima zajednicki ekran na svakih prekonekoliko redova sjedalica koji okacen o strop kabine. I jedan film u isto vrijeme. Doduse, bijele presvlake za glavu na sjedalima i dekice su uvijek na svim dugackim letovima mirisale na cisto i dobivali smo naravno zapakirane spuzvice za slusalice. Ipak morate ubiti nekako devet - deset sati leta. U zrakoplovima UA mozete slusati i glazbu koja se pusta na desetak kanala po vrstama - od klasike, preko popa, rocka do jazza. Mi smo uvijek isli ekonomskom klasom. Ne patim od toga da mi se voda servira u kristalnim casama i hrana u porculanu s teskim bestekom kao u prvoj klasi. To bespotrebno kosta.
Isto tako ne marim sto nam drustvo nisu pravili lovarni putnici i biznismeni koji poslije leta kad izadu ostavljaju skinute carape ispred sjedala, upotrijebljene papirnate maramice na podu i neopisiv svinjac od vlastitog smeca kao klosari. Ali su nam drustvo pravili razno razni slikoviti tipovi - ljudi svih boja koze i fela, od zabavnih oskudno obucenih studenata koji su nocom cvokotali ispod tanusne dekice bosih nogu, do indijskih obitelji s mnostvom sitne djecice koja su sva na smjenu neumorno plakala i mijaukala. Kad jedno prestane i umori se, tu je drugo da nastavi i s tim se pomirite. Zato imate slusalice. Zanimljiv detalj s tim istocnjackim obiteljima je da svatko - ukljucivo i bebe - ima hrpetinu zlata po sebi, zene posrcu od silnih debelih prstenova, lancica i narukvica, ogromnih nausnica i nanoznica, djeca nose masivne zlatne narukvice oko ruku i nogu, cudo jedno ... Valjda se time iskazuje status - obuceni su u predivne odore zivopisnih boja i protkane strasom i kamencicima. Kinezi su daleko neugledniji, njihova djeca su neokicena, disciplinirana i ne prave buku. Europljani - k'o Europljani, nicim posebni, djeca puzu po avionu i nitko od tog ne pravi fuss. Nema kud otici, sto se uzrujavate !!! Netko ce puzavca vec vratiti u zadnji dio aviona dok roditelji spavaju ili gledaju film.
Zanimljiv je obicaj da su neki putnici po slijetanju aviona krenuli pljeskati. Ja otkacila. Gazda kaze da je to britanski i australski obicaj.

Inace, zanimljivo je napomenuti kako sam bila zatecena prateci rutu aviona na GPS prikazu. Letjeli smo iz Frankfurta na Chicago, pa onda na Atlantu, pa onda na Dallas. Drugom prilikom direktno na Atlantu pa Dallas.

Ali sam se dobrano zaprepastila kad sam shvatila da zrakoplov krece preko Britanije i Irske, Islanda i uz Grenland, pa preko velike vode parabolicno do Kanade, pa onda juzno. NARAVNO - to je bila najkraca ruta, sto je pravocrtno najkrace na karti, nije prostorno na globusu LLLOLLL. Kad razmislite onda vam je jasno, ne morate znati puno geodezije ( ja sam je slusala tri semestra pa izgleda nisam postala od toga dugorocno pametnija ) ali na prvu - ja sam bila lagano zblanuta punih pola minute.

Napominjem da je dekica u zrakoplovu kad se leti duze od dva sata i vise nego dobrodosla stvar, meni je uredno bilo hladno i pored toga sto sam unatoc ljetnom dobu i zezi nosila sa sobom jeans jaknu.

Ove su slike bile dokaz mojoj mami da gore nema andela na oblacima, velik promet ih je kako se cini posvema rastjerao negdje drugdje u mirnija podrucja.

Picture 068

picture 057

Moram dodati - iako sam bez problema dobivala vizu za svako putovanje i nisam mislila da dolazim iz zemlje visokog rizika, na aerodromu su me prije mog leta u Ameriku prvi put pretresali poput tata.

To se na europskim letovima nikad nije dogadalo. Amsterdamska zracna luka mi nije ostala u takvom sjecanju kao Frankfurtska, tamo je unatoc ogromnosti sustava koji je velik poput omanjeg gradica, sve funkcioniralo glatko. Doduse uvijek je bilo zanimljivo - u Bergenu su me ispitivali do u detalje sve i svasta kao da sam na vratima Raja, pa sam skoro zakasnila na iduci avion.
U Manchesteru su mi raskopali u male komadice pomno birana licitarska srca koja sam nosila kao poklon i otvorili dva paketa kore za strudlu u termo vrecicama.
Na Budimpestanskom Ferihegy aerodromu su mi umalo uzeli origigi zapakirane norveske vojne visenamjenske nozice ( nesto poput poznatih svicarskih ) iz prtljaga koji nije bio rucni i koje sam ponijela kao poklon doma.

Nije bilo doduse dosadno niti prijeko-u Atlanti mi se odmah po dolasku s boka prikeljio aerodromski mali sluzbeni radni pas s namrstenim sisatim osobljem koje ga je drzalo na povocu. Nanjusio je da sam u rucnom prtljagu nosila (nekad davno, davno, jos prije dvadesetak sati tamo u dalekoj Hrvatskoj) DVIJE BANANE koje smo smazali jos prije nego li smo chekirali u Zagrebu...Pa sam krenula dokazivati da nismo jeli drogu nego *** bla, bla - povjerovali su mi, a i cuko je i pored neuobicajeno dugotrajnog nuskanja oko moje torbe bio blagonaklon prema meni - srecom pa me pasi vole. Osoblje mi je dozvolilo da se poigram malo s njim.

Kako je prosao moj prvi let u USA i kakvi su bili moji prvi utisci ? Ulaskom u taj jedan zatvoreni dio zracne luke u Frankfurtu gdje se chekirate za let u USA vas pretresaju almost do gaca, prepipaju rucno nogavice, rebra i rukave, iako se jakna mora skinuti. Prodete kroz ona famozna detektorska vratasca i jos vas rucno preskeniraju. I pored redovnih pregleda nekima pregledavaju rucni prtljag, usput skidate obucu, izvlacite lancice ispod majice da ih se vidi jer je na njih rucni detektor zapistao.

Ali prvo je baja Arapin natopljen finim Patchouli uljem koji me je pretresao i ispitivao trazio da mu osim putovnice i putnih dokumenata ako imam dam jos i dodatne dokumente na uvid - ja sam pokazala osobnu s ruznom slikom, iskaznicu HZZO-a za dopunsko osiguranje, svoje podsjetnice, bankovne kartice i mjesecni pokaz za tramvaj. Sve je to nekud odnio i kad se vratio bio zadovoljan. A onda su me nakon desetak minuta cekanja dvije njegove kolegice ponovno prerostale, ukljucivo i pregled torbe.

Gazda je bio malkoc uvrijeden tim (mal)tretmanom, ali ja mu rekoh: "Pusti, ljudi samo rade svoj posao, a ovo je moj prvi let tamo, jos je svjeze sve nakon 9/11 i ... dobro je!"

Sa strane je bio jedan visoki stolic poput onog u djecjim ambulantama, tapacirane povrsine i s jednokratnim papirnatim velikim rucnicima cca 60/60 za upotrebu gdje su mame s bebama morale razmotati pelene i pokazati sluzbenici da je to ok. To je na zalost svijet u kojem zivimo.

Po dolasku, uzima se prtljag s vrtuljka, staje u red za razgovor sa sluzbenikom na prijemu i ceka. Razgovor traje desetak minuta +/- - valjda kako s kim. Morala sam sama, Gazda je bio na prijemu na mjestu gdje dolazak registriraju drzavljani. Razgovor je uvijek bio ugodan, barem meni. Ljudi pristojni i profesionalni. Uzimaju otisak kaziprsta obje ruke i sliku kamericom. Pitaju svasta - osobne stvari. Udaraju zig u putovnicu na mjestu gdje je viza, daju rok do kojeg morate napustiti drzavu. Ja sam svaki put dobila odobreno tri mjeseca. Inace, uzalud vam trud sviraci ako ste dobili doma vizu u americkoj ambasadi - ako tako procijeni na temelju razgovora kod prijema, ovaj vas sluzbenik moze lijepo posjesti na avion i vratiti nazad.

Zracna luka Dallas Ft Worth - toliko je ogromna da izmedu nekih terminala morate putovati malim sinskim vozilom.

Picture 041

picture 042

picture 047

To je bila zracna luka odakle smo polijetali doma u Hrvatsku - tu sam se morala utipkati podacima u neki automat koji izgleda poput bankomata i kakvih ima sva sila diljem zracne luke i dobiti neki papiric na kojem je zapis koji uvelike nalikuje nekom bar codeu. To sam obavila i papiric stavila u putovnicu, nije mi bila jasna svrha toga, ali svugdje su stajale obavijesti da svatko tko putuje iz drzave to mora obaviti. U jednom trenutku sluzbenica koja je plutala okolo mi je prisla i taj bar code ponistila nekom vrstom rucnog skenera - a prije boardinga - to je bila potvrda da napustam zemlju. I da ne bude zabune, mjesec dana nakon sto sam se vratila doma, bila sam nazvana iz americke ambasade u Zagrebu na kontakt telefon koji sam navela (na poslu) da provjere jesam li stvarno stigla u Hrvatsku.

picture 016

picture 009

Dok smo cekali na boarding, meni provincijalki je bilo zacudno gledati kako prometuju zrakoplovi, tamo avioni cesce nailaze nego osjecki tramvaji. U seriji po pet se prvo dizu, a onda oni koji su u dolasku spustaju, promet je strahovito gust gotovo da i nema vremenski praznog hoda. A sjedila sam i promatrala samo jedan u nizu terminala.

picture 043

Picture 052

Inace, nemam puno fotki sa aerodroma jer Gazda jako mrmori protiv slikanja u bilo kojoj zracnoj luci ili avionu - OPSEC razlozi su duboko ukorijenjeni u njegov nacin razmisljanja. Mozda je i u pravu. Ovo su kao sto rekoh cudna vremena i ovo malo slikica je nastalo samo zbog moje upornosti. Drugi slikaju kao pomahnitali.

U svakoj americkoj zracnoj luci ima posebno odvojen prostor za americku vojsku gdje mozete dobiti obrok i pice uz povlastice, mali odvojen prostor s racunalima i telefonima, fliper aparati ...

Od zracne luke do zgrade u kojoj su smjestene rent-a-car agencije se ide busom koji se ne placa

picture 004

A ovako nas je stjuard tog vozila ispratio kad smo letjeli natrag iz USA, nicim potaknut iz cista mira pomogao mi je vuci moj dio prtljaga dok Gazda nije gledao, usput pitao je li putujemo overseas i lijepo mi mahao na odlasku

picture 003

Ovako izgledaju neke od teksaskih registarskih plocica - ovo je nas rentani auto

picture 002

Ovako me je docekao Texas - Dallas Forth Worth - ali o tome u iducem postu ...

picture 001

picture 099

Ostajte u dobru

- 15:47 - Komentari (19) - Isprintaj - #